Škola za trudnice i roditelje ,,Čarolija"

KAKO DECI POSTAVITI JASNE GRANICE

Dečje \“neću\“ je način na koji deca uče kako postati svoji. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice sveta oko njih. Deci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uverenja kako bi svako od njih ponovno revidirao i stvorio sopstvene stavove.

\"SrodnaMnogi roditelji suočeni su svakodnevno s različitim dečjim guranjem granica, moljakanjem, insistiranjem na još crtaća, video igrica, slatkiša i igračaka. Bune se protiv pravila i mnogo stvari,  svakodnevno su na tapetu pregovaranja i diskutovanja. Deca u svom razvoju moraju gurati da bi spoznali gde je zaista granica, da bi shvatili što je u redu, a šta nije. To je naporan i zahtevan proces za roditelje. Često nam se čini da deca to namerno i nepotrebno rade. Nebrojeno puta sam od mama čula: \“Oni me maltretiraju, bezobrazni su i neposlušni\“.

I bezbroj puta sam i sama bila pred istim pitanjem: \“Da li mi moj sin nešto namerno radi, da li me provocira iz zabave ili  se ipak radi o nečem drugom?\“

 

Granice su neophodne

\"SrodnaAko krenemo postepeno razumeti dečji svet otkrićemo odgovore na ova pitanja i znati kako se nositi s vlastitom decom. Postavljanje jasnih granica je neophodno u odnosu koji stvaramo s detetom, koje god starosne dobi bilo. Deca u svakom trenutku trebaju osećaj da postoji neko veći, sposobniji i razumniji od njih ko može valorizirati problem ili situaciju u kojoj se nalaze te naći rešenje, mada ga oni ne vide u tom trenutku. Isto tako roditelji trebaju dete uključiti u ovaj kompleksan proces kako bi dugoročno opremili svoje dijete da se ono samo zna snaći u različitim situacijama te da s jasnoćom postepeno gradi svoje mišljenje i stavove. Deca će u ovom procesu prolaziti svoje emocionalne bure upravo zbog jasnih granica, no time im pomažemo da se nauče nositi s frustracijom, odložiti svoju potrebu i znati da su uvažavani i voljeni, ali ujedno da nisu \“centar sveta\“.

 

Poštovanje umesto straha

\"RezultatDeca se rađaju s osećajem potpune neodvojivosti od svoje majke. Dete i majka su jedno u emocionalnom životu bebe. Prvo odvajanje, odnosno, prvi pubertet kojim se dete počinje osećati kao individua, a majku više \“ne oseća\“ kao neodvojivi deo sebe, događa se upravo s prvim \“neću\“. Zato je dečje \“neću\“ način na koji deca uče kako postati svoji, sa svojim stavovima, odnosno, kako postati samostalne osobe. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice sveta oko njih. Deci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uverenja kako bi svako od njih ponovo revidirao i stvorio vlastite stavove.

Kada ne razumemo, niti prihvatamo dečje \“neću\“, učimo dete da nema ličnu moć i da granice koje postavlja sa svojim \“neću\“ nisu važne.

Važan je deo prihvatiti detetovo mišljenje i potvrditi ga u svim stvarima koje nisu od životne važnosti. Ako dete želi ići obučeno u vrtić kao lavić ili super junak ili s pocepanim  čarapama to je sasvim u redu i tu su zahtevi za izmenama suvišni, no ako hoće gurati ruku u utičnicu ili pretrčavati ulicu – tu granice trebaju biti jasne i čvrste. Ako roditelji dopuste deci da budu svoji, ali uz to i sigurni, deca će ih poštovati i verovati njihovom razmišljanju.  Isto tako trebamo jasno znati koji je razvojni kapacitet deteta i da li naše dete ima sposobnost obaviti neki zadatak. Ne možemo očekivati od četvorogodišnjaka da spremi svoju sobu, ali naravno da možemo od četrnaestogodišnjaka. Postepeno uvođenje obaveza vezanih za zajedničke kućne obaveze i malih zadataka za decu stavlja ih u položaj aktivnog, ravnopravnog člana porodice – time ih potvrđujemo kao sposobne i dajemo im realne odgovornosti.

Jasnoća, doslednost i nežnost su temelji odnosa s detetom

\"RezultatDete ne treba lažno nasmešenu osobu, već roditelja koji reaguje prirodno i stvarno. Sasvimje u redu da smo u odnosu s detetom tužni, i ljuti, i u strahu, i radosni, i mirni… kako god prirodno reagujemo dok god smo konstruktivni.

Dete oseti kada reagujemo lažno, kada osećamo i mislimo jedno, a govorimo drugo. Tada dete postane zbunjeno i dobija dvostruke poruke. Zato je primereno, ako smo ljuti da to jasno i direktno komuniciramo.

Konstruktivna ljutnja je jasna i mirna, govori što nam nije prihvatljivo i šta bi voleli da dete napravi. Takvim pristupom možemo objasniti i zašto nam nešto nije u redu te pomoći detetu da postepeno shvati o čemu se radi. Svestan roditelj ne traži odgovore izvan roditeljskog odnosa, već ih propitivanjem pronalazi u odnosu s detetom. Isto tako, on prepoznaje svoje kvalitete i ograničenja te traži podršku i pomoć kada mu treba jer ne možemo i ne trebamo sve sami.

BUDITE NEŽNI I PREMA SEBI

Roditelji trebaju biti nežni sa sobom jer su i oni samo ljudi. Svako ponekad izgubi strpljenje. To ne znači da je vikanje opravdano, ali iz tog iskustva i roditelj i dete uče. Bitno je da roditelj, za početak, popravi odnos koji je narušio vikanjem i to jednostavnim izvinjenjem: \“Žao mi je i pogrešio/la sam… nisam trebala vikati na tebe, ali i dalje nije u redu da ti ovo ili ono radiš\“. Tako dete uči da ne mora biti savršeno, da je u redu imati granicu i da je u redu izvinitti se. Zadatak roditelja je da shvate kada viču i zašto to rade te ako se vikanje ponavlja da \“pogledaju\“ gde ne preuzimaju odgovornost i gde nemaju kapacitet biti smireni i zatim postepeno otkriju zašto. Trebamo izražavati ljutnju, ali na smiren, jasan i konstruktivan način te jasno detetu dati do znanja da neki oblik ponašanja nije u redu, ali bez kritikovanja ličnosti deteta.

Bitne smernice za jasne granice i povezan odnos s decom:

  • DOSLEDNOST\"iStock

Doslednost podrazumeva da reagujemo konzistentno i jasno iz dana u dan. Deci je potreban ustaljeni ritam dana – od doručka, odlaska u vrtić/školu, odlaska u park, druženja, večere, spavanja. I isto tako im je bitan ustaljen način našeg reagovanja – npr. ako je dogovor da dete dobije sličice jednom nedeljno, zaistase tog i pridržavati. Ok je ako nekada dopustimo dodatnu kupovinu, ali tada ćete primetiti da i dete ima očekivanje da će se ta situacija ponoviti. Ne trebamo biti kruti ali trebamo biti što dosledniji.

  • RAZUMLJIVE I JASNE GRANICE

Postoje dva područja u kojima trebamo jasne komunikacione vjštine. Prvo, morate postaviti lako razumljive granice. Trebaju biti crno-bele i vi ih se trebate pridržavati. Ako je pravilo da na semaforu idemo samo na zeleno, nemojte pretrčavati ulicu ako je prazna na crveno ili nekada to dopuštati deci. Deca moraju znati tačno gde je linija i što će se dogoditi ako ju pređu. Potrebno je naglasiti i dobro definisane posledice. Drugo, objasnite i ponovite što želite da nauče iz određene situacije i zašto im je važno u životu. Ako im dobro objasnimo, deca će postepeno moći shvatiti neku zabranu kao opasnosti, a ne vaše ograničavanje njihove slobode i izbeći će ponavljanje iste greške.

  • UKLJUČIVANJE DECE U STVARANJE PRAVILA I RASPORED OBAVEZA

Ako su deca već školarci, konstruktivno je s njima sesti u prelomnim trenucima godine kao početak školske godine i dogovoriti pravila kojih će se držati svi članovi porodice. Zajedno ispišite koje su obaveze koje imate oko kučnih poslova,  škole; kada i u kojoj meri će provoditi vreme igrajući video-igrice, koje aktivnosti žele nakon škole i slično. Stvarno razgovarajte kako bi oni to voleli i što vi smatrate da je ispravno. Iznenadićete se koliko su deca jasna i koliko će nekada postaviti i čvršće granice nego što bi vi. Napravite popis i raspored obaveza i pravila za vašu porodicu. Naravno očekujte da će deca i za vas imati neka jasna pravila i želje – npr. vožnje biciklom ili odlazak u vodeni-park.

  • NAPRAVITI DOGOVOR U OBLIKU \“PORODIČNOG UGOVORA\“

Svaka porodica može napraviti svoj ugovor koji se tiče ponašanja koji želimo jedni prema drugima, aktivnostima koje želimo sprovesti kao porodica. Taj ugovor svi potpišite i stavite na vašu oglasnu ploču ili neko drugo vidno mesto u vašoj kući.

\"Srodna

  • PROBAJTE NE DEFINISATI DECU KAO \“DOBRE ILI LOŠE\“

Kada jasno definišemo ponašanje deteta koje nam nije u redu i jasno mu definišemo šta želimo od njega, dete će zaista moći uvesti tu promenu. U protivnom deca često nisu sigurna što roditelji i odgajatelji misle, ali ako vide da su ljuta neće ni tražiti objašnjenje. Umesto: \“Baš si nevaljao…Ne smeš se tako ponašati…\“ probajte: \“Nije mi u redu da ovo i ovo radiš… To nije u redu zbog toga i toga… Mogao bi – dati detetu primere i ideje\“.

  • RAZMIRICE IZMEĐU RODITELJA – POTKOPAVANJE AUTORITETA DRUGOG RODITELJA\"Srodna

Roditelji koji nisu suglasni ili se prepiru pred decom stvaraju dvostruki haos unutar porodice. S jedne strane deca ne znaju koje pravilo je primenjivo i naravno da će odlaziti onom roditelju koji je u datoj situaciji popustljiviji. Time se stvaraju porodični klanovi i potencira se odbijanje jednog od roditelja. Dugoročno deci su partnerske razmirice opterećujuće i unose razdor u porodicu. Bitno je da se partneri dogovore bez dece i da probaju naći zajednički stav oko nekog problema ili situacije u kojoj se dete nalazi. Naravno da se roditelji ne slažu oko svega, ali to i je velik izazov roditeljstva i partnerstva.

 

  • PRIMENJUJTE JASNA OBJAŠNJENJA UZROKA-POSLEDICE UMESTO NASUMIČNIH KAZNI\"Rezultat

Bitno je imati jasnu viziju zašto dajete detetu neku zabranu. Ako je ona samo radi opšteg disciplinovanja, dete neće razumeti zašto to radite i samo će biti ogorčeno. Bitno je da znate da ova zabrana ili zadatak će pomoći vašem detetu da se razvije u odgovornu i zrelu osobu. Kreirajte zajedno s decom viziju osobe koja žele biti. Pričajte o njihovim junacima iz crtanih filmova i koje osobine im se sviđaju,  te im time pomozite da takvi budu i u svakodnevici.

Ako na primer dečja soba nije pospremljena kao što ste se dogovorili, razgovarajte s detetom kako mu može biti zabavno da je posprema – neka uključi muziku i ako propušta neku zabavnu aktivnost to je posledica koju snosi jer nije pospremio/la sobu pre, a ne kazna za to isto.

Ili ako dete baca loptu na ulicu i ne želi prestati nemojte mu zabraniti gledanje crtanih filmova, već uzeti tu istu loptu na nekoliko minuta.

Ne stavljajte zabranu koja je nerealna ili predugo traje jer deca to ne mogu pratiti.

\"Rezultat

Izvor: zivim.hr